Privikavanje na opšte običaje i obrasce ponašanja traje desetak dana. Posle toga, čovek se malo opusti i počne da obraća pažnju na ljude oko sebe. Ženski rod pre svega.
Prvo i osnovno, utegnute i doterane plavuše ne postoje. Bar ne u severnoj Kaliforniji. Plavuša ima, ali ne znaju ni da se održavaju, ni da se obuku. Kose ko slama, ko zna kada i čime prane, isključivo majce i farmerke. Ne, ne farmerke uz telo i uske majce koje ocrtvaju obline. Dva broja veće majce i široke farmerke. Tu i tamo se neka popne na štikle, i nadsve je zabavno gledati ih kako se lome. Prosek jedino vade azijatkinje... tu i tamo.
Inače, ovde svi imaju jedan odvratan običaj da se osmehuju jedni drugima. Bilo gde drugo, taj osmeh je znak “priđi mi”. Ovde prosto stvar učtivosti. Dan-dva čovek misli da je u raju i da se negde prave redovi za njega, onda shvati šta je. Ali moj balkanksi mozak ode pravo u preopterećenje, pa je jedino rešenje isključiti centar za akciju u potpunosti. Do te mere da sam jednom prilikom upitan što nisam reagovao na očigledan flert:
- !? E znam za foru, to sa osmesima...
- Ma nije bre, kunem ti se, si ti stvarno slep?
- E jbg. što ne reče odmah. Ništa, u buduće mi daješ znak.
Drugarica je ni kriva ni dužna postala labrador-vodič. Sama je tražila, mogla je i da prećuti.
Dok je prvi deo mog boravka ovde proteka u koliko-toliko normalnoj sredini to će se uskoro promeniti.
Gtalk log
8:22 AM
Mileva: ej, gde si?
me: E
Evo me
:)
8:24 AM
Milena: ma gde si?
u SAD?
me: Jok u 3 lepe
Gde bi bio :D
Da u SAD...
Mileva: u 3 ruzne, na primer?
pa ne znam kad si kretao
me: Odavno... U ponedeljak jos
8:27 AM
Mileva: e treba m ijedna knjga, kad si vec tamo :p
me: Reci?
Mileva: http://www.amazon.com/G%C3%B6del-Escher-Bach-Eternal-Golden/dp/0465026567
:D
8:31 AM
me: Sta je bre ovo?
Milena: ovo je jako zabavno stivo
...
Ispostavilo se da je u pitanju trideset godina stara kognitivno-matematička filozofija. I, naravno, doterana prodavačica u doteranoj knjižari me je bledo gledala i rekla da nema.
Kako nisam odmah hteo da odustanem probao sam u par manjih knjižara u blizini univerziteta.
- Hm, jel to beše Hofšteder?
Pita me neobrijani lik u flanelskoj košulji.
Yes! Ovo će ipak biti lako.
- Da, njegova knjiga je u pitanju.
- Pa, ja je nemam, ali sačekaj da okrenem par brojeva.
Molim? Da okrene par brojeva, pa ne tražim avganistansku marihuanu...
Par minuta kasnije:
- Dakle, našao sam ti primerak. Vadi mapu i pokazuje gde da idem. Kaži da te je Džon poslao.
- Hvala.
Ispostavilo da je kraj u kome je knjižara vrlo nezgodan za parkiranje, što je dovelo do dvadesetominutne šetnje. Inače nemam ništa protiv šetnji u urbanim sredinama, ali ove ulice kao da su nastanjenje spodobama označenim ako nesposobnim za boravak u institucijama za mentalno obolele. Pocepana odeća, brade koje bi se mogle pomešati sa vunom skinutom sa cele odrasle kose, polu-obrijane ljubičaste glave... Na šta vi ličite jadne vam majke! A uz to, na svakom ćošku ljudi pominju teze i postdiplomske studije. Zar im je ovo akademija!?
Knjigu dobijam. Polovnu, za šest dolara. I ubrzano se vraćam u onu knjižaru sa početka priče, da se malo družim sa doteranom prodavačicom. Ne liči na mene, ali obrazovanje je ponekad precenjeno. Ili samo uzaludno?
Нема коментара:
Постави коментар